POSJET MISIONARA DANIJELA TIGANDŽINA NAŠOJ ŠKOLI

Dana 13.rujna 2023., na satu Vjeronauka, posjetio nas je velečasni Danijel Tigandžin, župnik Župe svetog Roka u Veliškovcima. Prepričao nam je svoj vrlo zanimljiv i poučan život.

Rođen je u Subotici 1975., a odrastao u Višnjevcu. Kroz život je posjećivao brojne zemlje. Tjedan dana je proveo u Tokiju, Španjolskoj, Italiji i Francuskoj, dok je u Tanzaniji, Njemačkoj i Mađarskoj služio više od mjesec dana. U Međugorju, Srbiji i Urugvaju boravio je  duže od godinu dana. Kao mlađi brat u svojoj obitelji, oduvijek je bio razmažen. S vremenom je shvatio da je to krivo i od tada je počeo nasljedovati svetog Franju. Prije ulaska u Bogosloviju bilo mu je teško. Studiranje mu je također bio veliki izazov, pogotovo učenje i odlasci na ispite. Vjeruje da bez Božje pomoći ne bi ni prvu godinu završio. Prvi neuspjeh se dogodio kada nije završio ETF (Elektrotehnički fakultet).

Okrenuvši se svećeništvu, shvaća da mu je u život dobio smisao.

Nakon toga, krenuo nam je pričati o tome kako je on doživio sva svoja putovanja.

Putovanje u Japan

Govori kako je Japan čisti primjer zajedništva, razvijenosti, napretka i ljubavi prema domovini. Čovjek tamo može jako puno raditi i stvarati. Oni su vrlo poseban narod, sretni su jer imaju razlog raditi punom snagom. Postižu veliku brzinu rada, jer tamo svaki dan i većinu vremena rade iste stvari kao i dan ranije. Zemlje koje imaju kolonije i naftu mogu biti kreativne, a Japan ima samo ono što je narod stvorio svojim radom i ne gube vrijeme na kreativnosti.

Putovanje u Tanzaniju

Bio je pozitivno šokiran neshvatljivom i neobjašnjivom radošću preživjelih, onih koji nisu umrli od malarije. Žive bolje od svojih predaka jer više nisu toliko gladni. Ljudi nikad nisu pod stresom i vrlo su vrijedni. Obrađuju zemlju, ne kupuju strojeve niti dižu kredite. Svi su tamo jednaki,  jer nema društvenih slojeva u smislu bogatih i siromašnih. Iako ima bogatih, izuzetno ih je malo. Žive skromno i umjesto televizije gledaju djecu, braću i sestre kako se igraju. Mlađa djeca su presretna kada su okružena drugom djecom, iako sjede. Djevojčice se igraju s malom djecom i žele biti kao mame. Djevojke naših godina oblače se vrlo skromno. Bio je iznenađen činjenicom da djevojke, tek kad završe školu, mogu pustiti kosu.  Dok su u školi,  kosa im je manja od dva centimetra. Dječaci mogu satima igrati nogomet posebnim loptama koje su napunjene krpama i zašivene (naše lopte tamo ne bi dugo izdržale). Na misi su samo djeca i mladi koji su vrlo mirni, a misa traje tri sata. Bio je vrlo iznenađen time da na misama nije vidio niti jednu stariju osobu. Što se tiče župljana, ima ih u prosjeku 4000. Auti su tamo rijetkost, mladi vole velike motore, koji su najčešće jeftini i kineski. Cijela jedna obitelj stane na motor. Većina stanovništva su muslimani, a u zabačenim dijelovima su animističke religije koji su brojniji od muslimana.

Putovanje u Urugvaj

Urugvaj je najrazvijenija latinoamerička država. Pod utjecajem je mediteranske klime. Po broju stanovnika, Brazil i Peru su najbrojniji. Tamo je najveći broj ateista nakon Japana, Tajvana, Češke i Belgije. U Urugvaju skoro nitko ne ide u crkvu. Velik je broj razvedenih roditelja, jer im nedostaje kvalitetan dijalog supružnika, što gotovo uvijek rezultira razvodom. Djeca iz takvih obitelji su vrlo hladna i ne znaju komunicirati. Još jedna negativna strana jest velik broj samoubojstava, koja se više niti ne broje. Turizam na obali je najatraktivniji za bogataše. Hrana je dvostruko skuplja. Dobivao je mjesečnu plaću od 50 eura. Tamo je vrlo lako pronaći posao, ali većina siromašnih ne želi raditi i tako im je dobro. Siromašni jedu vrlo malo, žive ispod limenih krovova. Vrlo lako dolaze do droge, koja je jeftina i uništava mozak. Gradovi su podijeljeni na siromašne i bogate četvrti, a na granicama između njih su postavljeni zaštitari. Tržište droge u Urugvaju je rašireno do te mjere da se ista može kupiti i u ljekarnama. Puno je vremena proveo u autobusu i na biciklu,  u reverendi. Čovjek tamo može vidjeti svećenika svakih pet godina ili nikad, jer ih oni nemaju. Na sprovodima se ne priča puno i ne zovu se svećenici. Dogodilo se samo jedno vjenčanje u Crkvi u dvije godine koje je bio tamo,  i to je bio odvjetnik star 80 godina. U povijesti su svećenici radili s onima koji nisu siromašni i koji su imali malo djece, a siromašni ne znaju tko je Isus Krist. Tvrdi kako smo mi presretni što imamo vjeronauk u školi i što možemo razmišljati o nekim problemima i moliti za svoje roditelje i sve druge.

Zaključio je svoje izlaganje mišljenjem da je u Hrvatskoj daleko bolje. Rekao je: „Ono što bi svima savjetovao, jest otići negdje daleko, da bi čovjek mogao sve ostaviti, osjetiti se napušten i sam. Tada puno toga ovisi o molitvi, vjeri i ljubavi, koju bismo primili od onih koji čekaju da se vratimo.“

On bi želio ponovno otići, možda i zauvijek, ali za sada ga nadbiskup Hranić šalje među nas.

Učenici 2.b OG naučili su puno kroz priče vlč. Tigandžina, a nadamo se da ćete i Vi.

Ena Mandić i Izak Kaurin, 2.b OG