ZVJEZDICA NAŠE ŠKOLE VOLONTERKA ELENA ABRAMIĆ – NESEBIČNO POMAGALA PETRINJI

ZVJEZDICA NAŠE ŠKOLE VOLONTERKA ELENA ABRAMIĆ – NESEBIČNO POMAGALA PETRINJI

2. veljače 2021.

Zovem se Elena Abramić i učenica sam SŠ Valpovo. Pohađam 4. razred opće gimnazije. U slobodno vrijeme volontiram u Gradskom društvu Crvenoga križa  Valpovo, gdje sam volonter od 2015. godine.

U prosincu 2020. godine  svjedočili smo razornom potresu koji je zadesio Banovinu. Pomoć je pristizala sa svih strana svijeta.  Sudjelovala sam u pomoći i dok nisam bila ondje. Prikupljala sam pakete za stradale u sklopu CK te ih pakirala. 19. siječnja 2021. godine nas 6 volontera CK krenulo je put Petrinje: Dunja L., Lucija I., Benjamin H., Luka M., Dora F. i ja.

Oko 8 ujutro stigli smo u Petrinju te dobili zadatke. Dunja je bila u administraciji, Benjamin i Luka su bili mobilni na terenu, a Lucija, Dora i ja smo bile u kuhinji s Pleterom. Oko pola 10 došli smo u Vatrogasnu ulicu na svoje pozicije i počele smo pakirati kruh, salate, pribor za jelo. U 11 sati smo imali pauzu za ručak te se polako počeli pripremati za podjelu obroka u liniji. Moj je posao bio slagati obroke u kutije koje su se raznosile ljudima na adresu, koji nisu mogli sami dolaziti po obrok. Podjela toplih obroka bila je od 12 do 15 sati, iako se često znala malo odužiti. Nakon toga slijedilo je spremanje šatora u kojem radimo i priprema za sutrašnji dan. Kada završimo u vatrogasnoj, idemo na Pigik, u šatore CK, na zadatak kojeg dobijemo ili u skladište gdje pomažemo do večere. Nakon večere uputimo se u vojarnu, gdje smo bili smješteni po sobama.

Drugi sam dan išla na teren tj.  na raspodjelu hrane po Petrinji. Ostale sam dane do nedjelje bila u kuhinji. Radni dan nije bio prenaporan, no jako je teško gledati ljude koji su ostali bez svega, gledati ruševine koje su nekada bile dom,  gledati starije koji ne žele napustiti svoju kuću koja je označena kao neupotrebljiva.  Ali je jako lijep osjećaj znati kako si ti taj koji može u ovim teškim trenutcima pružiti im topli obrok,  lijepu riječ  i osmjeh koji im može popraviti dan, dati im vjeru kako nisu sami.

Zahvala sam CK jer mi je omogućio ovo nezaboravno iskustvo u kojem sam mogla nesebično pomoći drugima, upoznati volontere iz cijele Hrvatske koji su bili ondje s istim ciljem. Uvidjela sam kako su ljudi zahvalni na sitnicama koje njima puno znače. U nedjelju smo odradili zadnju smjenu koja je bila najteža, ne zbog umora i posla već zbog toga jer sam znala da odlazim kući, odlazim u svoj topli dom, gdje imam sve, a ovi ga ljudi nemaju, moraju se snalaziti i ponovo sve graditi. Velika mi je utjeha bila dolazak novih volontera.  Svaki volonter koji je došao uvjerio se kakva je situacija zaista ondje i da ono što kruži raznim medijima nije uvijek istina.