„DIVANIMO PO ŠOKAČKI…“

„DIVANIMO PO ŠOKAČKI…“

21. studenoga 2022.

U našoj je školi u petak 11. studenoga 2022. godine održano predavanje i radionica pod nazivom: „Divanimo po šokački.“ Govori slavonskoga dijalekta. Gost predavač bio je fra Mirko Mišković, vikar Samostana i Župe svetog Josipa Radnika u Belišću. Ovo je, nadasve, zanimljivo predavanje upriličeno povodom Mjeseca hrvatske knjige i niza aktivnosti koje se u sklopu ovoga nacionalnog projekta održavaju i u našoj školi. Inicijativa za ovaj događaj došla je od profesorica filozofije Marije Jelkić i Silvije Čehić Turalija, a u sklopu izbornih tema iz filozofije jezika. Predavanje je održano za učenike četvrtih razreda opće gimnazije, a, uz učenika, njemu su nazočile i profesorica hrvatskoga jezika Jasna Vuković te knjižničarka i profesorica Martina Peranić, koordinatorica svih aktivnosti u ovome projektu. Pridružio nam se i izvorni govornik iz Marjančaca gospodin Josip Štefić, pasionirani sakupljač narodnih nošnji i ljubitelj svoga govora.

Fra Mirko je održao prezentaciju na temu govorâ slavonskog dijalekta i upoznao učenike s njegovim karakteristikama i položajem u okviru hrvatskog narodnog jezika. Pod nazivom hrvatski jezik predmnijeva se književni i narodni jezik. Dok je hrvatski književni jezik standardiziran i normiran gramatikama, pravopisima i rječnicima, hrvatski narodni jezik jest svakodnevni govorni jezik koji nije propisan, a koji čine tri velike skupine govora koje nazivamo narječjima: štokavsko, kajkavsko i čakavsko. Spomenuta se narječja dalje dijele na dijalekte, poddijalekte, skupine govora i mjesne govore. Tako unutar štokavskog narječja hrvatskoga jezika razlikujemo istočnohercegovačko-krajiški, zapadni, istočnobosanski i slavonski dijalekt. Potonja dva pripadaju skupini staroštokavskih, a prva dva novoštokavskih dijalekata. Nama bliskim, slavonskim dijalektom, govori se u velikom dijelu Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, ali i na nekim manjim područjima u Bosni (hrvatska sela oko Orašja u bosanskoj Posavini),u Srbiji (hrvatska naselja u bačkom Podunavlju) i u Mađarskoj (nekoliko mjesta naseljeno hrvatskim stanovništvom). Njime se služe isključivo Hrvati, odnosno pripadnici hrvatske etničke skupine Šokci pa se, stoga, slavonski dijalekt popularno naziva i „šokački govor“.Kao i ostali dijalekti, i slavonski ima svoje posebnosti: akut (~), odnosno poseban naglasak koji ne postoji u književnom jeziku i apsolutan je kriterij prepoznavanja slavonskog dijalekta, naglašavanje (akcentuacija) je različita od standardnog jezika, šćakavizam kao refleks starih skupina stj, skj (npr. šćap, gušćer), nepostojanje glasa h (npr. kruv, snaja, muva), često nerazlikovanje č i ć, dži đ (npr. kuča, đep), krnji infinitiv (npr. kopat, radit) te specifični oblici na morfološkome planu. Na kraju, u slavonskom se dijalektu, na leksičkoj razini, susreću i razni turcizmi (npr. kapija), germanizmi (npr. šalter) i hungarizmi (npr. mamlaz), što je razumljivo s obzirom na povijest područja u kojima se govori.

Nakon predavanja uslijedila je radionica u kojoj je nekoliko učenica (Eva Vinogradac, Nina Majdenić, Katarina Torjanac i Marija Vidušić), zajedno s kolegicom Vuković, pročitalo kraće tekstove različitih mjesnih govora slavonskoga dijalekata (Babina Greda i Siče u slavonskoj Posavini, Kostrč u bosanskoj Posavini te Bizovac i Podravski  Podgajci u slavonskoj Podravini). „Nastup“ naših učenica i kolegice naišao je na veliko oduševljenje svih prisutnih.

Dakako, kakva bi to radionica o šokačkom govoru bila, a da nije popraćena i ukusnim domaćim slasticama za koje su se pobrinule naše organizatorice.

Nadamo se i nekim sljedećim radionicama na sličnu temu, pogotovo iz razloga što je i naš predavač fra Mirko Mišković, inače rodom iz bosanske Posavine, zaljubljenik  u „šokački govor“.

Marija Jelkić